Prva etapa je bila da pređem 500km u najkraćem mogućem roku. Da bi izbegao aero zagađenje odustao sam od aviona i odlučio se za TGV. Ma serem, izbor je totalno geekovski, morao sam da vidim kako funkcioniše onaj WiFi u vozu :))

Trial Wi-Fi

U početku je bio sjajan osećaj. Voz se polako zaleće, na lokalnom portalu koji se nalazi na serveru u samom vozu gledate trenutnu brzinu kojom se to čudo kreće i tako.. prava egzotika.. Prvi pokušaji konektovanja na spoljni svet ne urađaju plodom. Server mi javlja da je konekcija nemoguća još nekih 100nak kilometara.. dobro, strpljiv sam. Posle tih 100nak kilometara i bolova u prstu od stalnog držanja na F5 tasteru Firefox/Google home page mi se pojavljuje.. Woaww, šta ćeš više za sreću :-))

E pa i nije nešto.. u stvari bolje je bilo da sam čitao neku knjigu nego što sam se zakucao ispred onog ekrana i celih 2 sata i 20 minuta pokušavao da provalim zašto mi veza puca svakih 10 minuta :( Pa se zadesi i ona afera 381 pa ja tu kao nešto pokušavam da kometarišem i govance mi “skuca” komentar. Kakav smor ponovnog pisanja..

To je ipak još uvek samo trial WiFi-a u vozu. Samo da vidiš kako izgleda, da se dobro naložiš i onda ide ona poznata frustracija., nemaaa više.. :(

Sa devojčicom istrčavam iz voza i bez izlaženja sa stanice gare de L’Est ulećemo u metro, pravac 15ti arondisman, ortak nas čeka sa naručenom klopom iz komšijskog japanskog restorana i konzervama japanskog piva. Vraća mi se polako raspoloženje, pravo veče za poslednji radni dan ove nedelje..

HTC Touch Cruise

Celo subotnje pre podne provodim u špartanju 10. arondismanom. Tačnije celom dužinom bulevara Magenta pa sve do Place de la République u traženju nekog telefona koji će mi zamenuti ovu moju već preko tri godine staru Nokiju 6230. U početku sam bio zagrejan za poslednji model N95 8 Giga, ali me je Dinke posle kafe na Platou početkom meseca, slatko naložio na HTC modele.

Posle jedno dva sata sata pešačenja i X obiđenih radnji i šmekanja raznih HTC modela, u ovoj poslednjoj mi prodavac u ruke uvaljuje jedan od poslednjih HTC-a, HTC Touch Cruise. Kako mi je skliznuo u ruku, hemija između njega i mene se desila, što kažu, ljubav na prvi pogled. Pregledan Touch screen ekran koji se u trenutku povinuje zapovestima koje mu dajete. O detaljima telefona ću u jednom od sledećih postova kako je sada jedan od rekvizita od kojih se trenutno ne odvajam ;)

Veče posle koga niste ponosni..

Ručak u malom i poznatom mi restorančiću, i popodne koje užasno brzo prolazi u simpa baru sa nekim licima koje nisam video celih godinu dana. Gledam na displej mog novog HTCa, već je 20h, uskačem u metro i palim na drugi deo grada na rođendan zbog koga sam inicijalno i došao u Pariz.

Na putu se dogovoreno srećem sa devojčicom i upadamo na gajbu gde zatičemo očekivanu ekipu nacionalno sastavljenu od Brazilaca, Nemaca, Francuza i mene.. sa Balkana :) Brazilci u kuhinji spremaju fucking dobar koktel po imenu Caipirinha. Jedna od onih stvari koje pijete kao guste sokove i od kojih vam se posle trećeg-četrvrtog oduzimaju lagano noge.. Strašno.. A još strašnije je što posle odličnih specijaliteta iz Lyona prelazim polako na crno vino, a posle deserta i na alzaski Schnaps od kajsije koji mu dođe kao naša rakija.. Eto.. kraj večeri se završava oko četvorke kada devojčica zaustavlja taxi u koji upadamo (ja gotovo četvoronoške)…

Kako sam se na ovakve gerilske akcije totalno odvikao, nedelju ceo dan provodim u krevetu. Mali večernji obilazak još par frendova i brzi povratak u još zagrejan krevet. Ponedeljak ujutro u 6h još uvek ošamućen hvatam voz za Strazburg i u 9.30 sam već na poslu. Pijem jutarnji čaj, palim Skype i vidiim da na Sinišinom kontaktu još uvek stoji Internet smrdi. Na javljam mu se, ali mu sada totalno kapiram poruku..

Znajući da sam nigdje, znajući da ću ipak na kraju krajeva negdje stići, manje je bitno za koliko i gdje uopće. Bitno je da s vremena na vrijeme malo proputujem. Na dužim putovanjima najviše volim gledati ljude i spodobe oko sebe, ne želim puno ili uopće ostvariti bilo kakav kontakt s njima, zanimljiviji su mi ovako. Oh Bože koliko samo puta prozborih i došlo mi da si ovaj pogani jezik otkinem hrđavim kliještima i bacim ga susjedovim svinjama umjesto napoja! Na putovanjima se osjećam poput duha, nemirnog duha, nemoćnog u ovome svijetu, pasivnog gledatelja – valjda ljudi upadnu u to stanje uma i kad su pred onom debilnom telkom koju gledaju svaki jebeni bogovetni dan u svojim domovima ispijajući neku jeftinu i mlaku pivu iz vječno rastućih trgovačkih lanaca koji pružaju jeftinu alternativu originalnim proizvodima, ofarbanim u jebeno zeleno i kurvinski crveno…

Zamisli se kako na stolu imaš Konzum pivo, Konzum meso, Konzum salvete, Konzum čačkalice, Konzum salatu, Konzum kruh, pored tebe sjedi Konzum žena (jeftina, al ide jebiga) i dok slinite po starom mesu vi buljite u Konzum televizor koji naravno ne posjeduje cijeli RGB spektar nego stvara surealno bolesnu sliku od samo dvije temeljne boje, jebene zelene i kurvinski crvene … Koji užas…Dok putuješ jednostavno ne možes upasti u to stanje monotonije, uniformnosti i učmalosti – putuješ jebiga, sve se mijenja oko tebe, ovisno o brzini kojom putuješ, ali se naposlijetku ipak mijenja. Najžešći mi je onaj trenutak kad odlazim iz rodnog mi sela – ma kakav kurac speed, kakve droge, osjećam se ko da u gujsci imadem dva mlazna motora od kvintilijun ždrebaca mladih i ko da me sam vrag nosi naprijed – a u biti sam u jebenom busu ili autu, cmoljim jadnih stotinjak kilometara na sahat i od inercije ne osjetim niti “i”. Ali zabrijem si da je trip i pojačam malo mjuzu u skrpanim sluškama, otvorim pivo ako se ima i predam svoj život nekom tamo anonimnom vozaču u ruke, “Ma vozi Miško”.

Putovanje je samo po sebi nepobitan napredak, nema apsolutno veze kamo putujem, svaki prevaljen put od točke A do točke B je neka vrst postignuća. U krajnjem slučaju postignem to da mi nedostaju neki ljudi, ponekad i neke žene svojedobno, ali to samo zbog karanja – mentalno sam osakaćen još kao vrlo mlad pa na toj razini baš i ne patim. Svaki dolazak u nepoznato otkriva more opcija da uradiš sa sobom neki kurac, da budeš nešto drugo, da popraviš nešto što negdje dalje nisi mogao. I naravno to se ne desi, skužiš da nije nitko doputovao s tobom, čemu neke jebene promjene onda ako ih nitko neće primjetiti? Imaš novi set ljudi koji će tolerirati tvoje pogreške, ponašanje i podnositi te neko izvjesno vrijeme – tako isto i ti njih.I kad lanci ljubaznosti počnu pucati, ti lagano skupiš svoje prnje u torbu, torbu baciš na rame i kreneš na prvi zapišani peron ranom zorom dok vrapci kašlju tvoj katran. I opet putuješ i opet malo pojačaš mjuzu i kažeš sam sebi “e sad je stvarno vrijeme za promjene, pa do kurca!” – pogledaš u svoj poluproziran odraz na prljavom staklu koji se miješa s horizontalno podivljalom pozadinom novih pejzaža i malo se nasmiješ samo da vidiš el još uvijek znaš kako se to radi.

Uskoro odraz u tom istom prokletom staklu postane prestvaran, pejzaže zamijeni krvava noć i skužiš da te vlastiti odraz pažljivo promatra i gorko kori, ne smije se uopće, tamna pozadina mu je progutala oči i ispunila duplje mrakom, količina strahopoštovanja koju ulijeva je nemjerljiva raspoloživim uređajima.Skužiš da bježiš, da se bojiš, da putovanje neće trajati vječno i da će ti kad tad karta za život prestati biti važeća. Doći će kondukter u crnoj halji i probušiti ti na njoj ogromnu rupu, istjerati te iz ovog veselog vagona i poslati ravno u ništavilo, samog.E jebo te put, putovnica i putovanje, slijedeći put nikako ne sjedim do prozora, nema šanse.

Rubrika “NE KUŽIM”

Stvarno ne kužim ljude koji ne vole putovati. Kako to da netko ne voli putovati? � to smatramo putovanjem? Zar bi definicija putovanja bila napuštanje mjesta prebivališta ili je čak i odlazak u frižider po još jedno pivo u biti jedno malo mikro putovanje? � to ako po pivo krene naduvani mrav?

I ekskluzivno za blogowski.eu – sneak preview video sa snimanja novog spota od “Usud”-a kojemu sam prisustvovao ovaj vikenad, pjesma je sasvim prikladna za ovaj post i tu joj je mjesto …

Usud – Bearers Of Truth

Retrotrip i ZG

(Gablovi)

Slovenski drot mi je sumnjičavo pregledao putovnicu i drsko ju silovo polusuhim pečatom, opizdio je muhur posred stare engleske tranzitne vize, štede tintu kurve, prošao sam do prostora gdje bus staje i izvadio jedan duvan da zapalim onako prpošno protiv zakona, jebeš 200 eura i evropu i sve.
Stružem svoju lijevu jeftinu Vans-icu od ivičnjak i skidam s njenog đona slovensku kišnicu te si mislim kako imaginarne granice utječu na ovaj moj mozak da se počne prebacivati u neki drugi mod rada, onaj zajbani. Pažljivo slažem bolesne rečenice u moždanu arhivu, one koje najčešće ne napišem u nekom postu, čudim se rezultatima, čudim se sebi najviše.
Mučnine su nestale napokon, ostavljanje jebenog kokaina je najbolja stvar koja mi se dogodila prošle godine, uz još neka ostavljanja, evidentno je da moj sjebani organizam baš i nije najbolje podnosio bijelo pa se bunio kad god bih unio malo veću količinu hrane u svoje tjelešce ili nedaj Bože veću količinu arkohola – povraćanje neminovno. Ali sad je sve ko beba, ko dve bebe, opet bez problema riješim litru Jack Danielsa i veselo fićukam neku stvar od Natali Pizdar unazad dok načinjem drugu. Ovi praznici su počeli tamo krajem 12-og mjeseca u ZG, prvo je Filip odradio tetoviranje moje kompletne desnice ruke, jebo sam mu majku jedno petstopet s crtom puta, ali crte smo izvukli i zadovoljan sam rezultatom. Obišli smo “Dobar Zvuk”, jebeš birtiju u kojoj nakon 01:00 nemoš dobit ni hladne vode na šanku. Svi kosijaneri se sele i migriraju na kioske koji rade duže nego jebeni bircevi i tamo se troši arkohol. Fićo i ja smo čekali u redu za svendič i slučajno se povela neka priča o karanju, u to se okrenuo Ervin Baučić (onaj pjevač kosijaner dobrog glasa i stasa) i uključio se žestoko u raspravu o metodama karambe pa veli

“Ja svoju žensku prvo karam normalno pa onda malo u pičku”

– raščetvorio sam se napola od smijeha i suza … Koji lud leeeek …
Zagrebački boravak su mi uglavnom činili ugodnim dragi mi prijatelji iz još dražih mi ZG bendova, njihove gostoljubivosti i jednostavnosti mi nikad nije dosta. Boravak u ZG sam zapečatio odlaskom na cugu s Mrakom, nakon kraćeg lutanja po Importanne-u smo našli neki podzemni kafić pa smo čakulali o autima, sajtovima i ljutim poslovnim podvizima. Ono što me uvijek veseli kad se nalazim s njim je nepobitna činjenica da u stvarnom zivotu nas dvoje nikada ne bi razmijenili niti riječ. Cyber povezani na neki uvrnut način uvijek nađemo neku temu za razgovor i naši argumenti izneseni u raspravi znaju biti toliko oprečni da je pravo osvježenje pričati s nekim tko ti ne klima potvrdno glavom cijelo vrijeme poput klona.

Simin osjećaj za militantni stajling

(Zoka i ja)

Ja sam bio na gasu, gladan i umoran od zagrebačkih brijačina, on je morao na ručkanje i rastadosmo se pred željezničkim kolodvorom. Blažena samoća mi dugo nije drugovala, na samom ulazu u željeznički sam naletio na Simu, Simo je lik koji radi u Lisinskom na ulazu ili nešto tako – iz mog je mjesta i legenda je na par ovozemaljskih nivoa i još par vanzemaljskih, al to vam nisam kao reko. Putovanje smo naravno započeli otrovladnim pivom u restoran-kolima bez grijanja i ispitivali jedan drugoga za poznanike dok je izbacivač iz Valpova (koji radi ponekad u Močvari i navodno me se sjeća) uporno ulijetao sa spikama o motorima i jebanju na motorima, boooring. Highlight Siminih doživljaja iz prošle godine mi je kad je ispričao kako je malo više popio pa je krenio s posla bez dokumenata doma, svinje su ga zaustavile i pokušale legitimirati, neuspjeli pokušaj legitimiranja su okončali privođenjem u plavu stanicu što je Simu zericu iziritiralo. U svom alkoholnom predmortem deliriju je dohvatio jednog murjaka za rukav uniforme, cimnio ga i rekao rezignirano:

“El ti zna mama da se ovako oblačiš?”

– provokacija je uzrokovala daljnje zaoštravanje ljudskomurjačkih odnosa i samo zahvaljujući sreći se uspio izvući iz sranja. Jedini bed je taj što više neće moći gablecovat u toj murjačkoj kantini i u tom susjedstvu za deset kuna.

Božić, Nova Godina i to…

(Portman u procesu grabljenja)

Doček NG je bio i više nego legendaran, zakupili smo birtiju, ufurali svu moguću glazbenu opremu unutra i svirali cijelu noć za nekih dvadesetak ljudi. Dva benda (Portman, Uthovar) su bila i više nego dovoljna da se ekipa ludo zabavi i da se doček otegne do 10:30 ujutro i da se popije sva piva koja je bila na raspolaganju. Živa svirka za najbliže prijatelje i ekipu je bila pun pogodak, jedan od najjebenijih dočeka koje sam preživio. Cholle i Simo su plesali s polomljenom vješalicom, Tantola i Maja su izvodili stagediving sa bas pojačala, ostali nisu bili ništa bolji. For d rekord moram jebat milu majku nekom ko se uspio ispovraćat u umivaonik. Slika i klipova ima mali zilijun, neke finte ću na spejsaru puknit samo kad malo dođem k sebi.

Prajsles priče

Svo to vrijeme računalo praktički nisam dirao, mjuzu sam uglavnom grabio sa vanjskog diska ili direkt sa ajpoda, doma sam stvarno provodio vrlo malo vremena. Doista sam mislio da ću se zatvoriti u svoja plava četiri zida i deprimirano proučavati paukove mreže po ćoškovima, no ignoriranje mobilnog telefona i Interneta je bilo sasvim dovoljno da mi raspoloženje raste eksponencijalno svakim danom. Znao sam zabiti slušalice u uveta i uz neki moćan stoner bend šetkarati po selu po onoj najvećoj zimi. Uživao sam u malim razgovorima sa suseljanima, pričao sam o smjesi za kulen, o nevjernim i vjernim ženama, o dijelovima za kamione, o svinjskim farmama, o trulim svatovima, o vikendicama i pečenoj cigli i svježem kruhu. Isprazne i trivijalne teme su mi liječile mozak na neki čudan nacin, osjećao sam se kao da mi se mozak rebootao i da radi na neki nov način. Nisam već više od dvije godine ovako dugo bio doma i bez posla, nije mi se ni sviralo, nije mi se ni jebalo, nije mi se ni drogiralo, samo mi se pilo i visilo sa opskurnim makrolokalnim slavonskim legendama. Ipak, prajsles je zapaliti frulu sa 62-godišnjakom koji u životu droge vidio nije, prajsles je bilo gledati Debelog koji pije s tobom cijelo veče i onda se sruši sa šanka u slovmoušnu te izjavi

“Mozak go home, Debeli stays here”.

Bilo je prajsles roštiljati kobasice i slaninu neovlašteno u tuđem vinogradu koji je nekoć davno pripadao Debelom i piti domaće vino uz � uletova prepričavanja kojekakvih dogodovština na njemu specifičan način. Poput ove:

Guza s puškom

Guza (A.K.A Pop) živi pored naše lokalne frizerke koja je u mlađim danima stvarno bila komad, ali to je sad žena u godinama (Debeli bi reko da ima četrdesetpetak godina). Jedno ljeto je tako frizerka izazivala masovni rak kože na terasi iza kuće a Guza je htio malo bolje proučiti njene zamamne obline. U nedostatku adekvatne opreme za špijuniranje, uzeo je svoju lovačku pušku na kojoj je namontirana zajbana optika te kroz nju promatrao seksi komšinicu. Sve je bilo OK dok komšinica nije skužila svog susjeda kako drži uperenu pušku u nju te vrisnula i digla ruke u zrak uz vjerojatno međunožno mikromokrenje. Kažu da ju je Guza izbjegavao cijelo ljeto, baš me zanima kako je to izgledalo.

Bježanje

Prajsles je bio i moj samotnjački izlet u planine iznad Orahovice.
Napunio sam iPod, uzeo pol boce Ruma, vreću za spavanje i dobro se obukao, autom sam se odvezao sve do tromeđe i dalje krenuo pješke. Našao sam prejebeno mjesto gdje puca pogled sve do Mađarske, vide se sva malena mjesta od Čačinaca do Našica, prebolesno za vrijeme zime. Snijeg je lagano padao a ja sam se sklupčao u svoju vreću, sjeo u duboki snijeg i proveo dobrih pet sati u snijegu gledajući kako pada na mene i oko mene. Rum je održavao moju radnu temperaturu i moždane funkcije taman na nivou zimskog sna nekog zajbanog medvjeda. Sjedio sam u tom snijegu i preslagivao kockice sjećanja po glavi, neke izbacivao jer su bile izlizane i već viđene, dvolične, trolične, tragikomične i lažne. Neke sam ispolirao i uredno ih zamotao u celofan sazdan od ugode i sreće, neke sam bacio tako daleko da mislim da su završile u Mađarskoj i ubile tri nevina mađara koji su na Dravi čekali soma kapitalca. Došao sam kući preporođen, smrznut do kosti, ali tako svijež i mentalno čist da sam se sam sebi gadio kako sam strejt.

Pogrešan auto

Prajsles je bila i situacija s nekom ženskom iz Orahovice koja mi je uletila u auto dok sam čekao u redu za ponoćni rekbu. Vraćamo se u auto, tri bureka i ja, a u autu mi sjedi komad dobre žene na zadnjem sjedalu, odokativnih dvajtri godine, pogledam ju i pitam “Kuda?” – kaže ona mrtva pijana,

“Pa vozi me kuć jebote!”.

Stoperka očito, ionako sam išao prema dolje pa sam mislio da ide do raskršća i to je to. Dođosmo do raskršća i ja kažem

“Eo, to ti je to! Ja idem desno sad.”

– nagne se ona prema prednjim sjedalima, pogleda me pijano razrokim buljilicama razmazanim od najjeftinije maskare iz DM-a i kaže

“Jebote pa ti nisi Tomo, jebote ja zabrijala!!?!”

– zamolila me da ju vratim nazad u centar jer je sjela u pogrešan auto misleći da je sjela kod svog dečka u auto. Burek mi se malo ohladio, ali njen zbunjola pogled mi je krunisao tu večer:)

Ostaci godišnjeg

(Kompletna postava Uthovara, fajnali)

Kasne večernje sate sam koristio za ripanje starih videokazeta u digitalni format da se već jednom konačno mogu riješiti gomile kazetica bez imena i datuma. Pronašao sam neke uistinu legendarne snimke, od smiješnih porno uradaka do kojekakvih partija snimljenih tako davno da još imadem kratku kosu. Poslijepodnevne sate sam obično trošio u birtiji ili u Našicama. Našice su iznimno dosadan grad, uvijek bih se vraćao nazad u veselo selo gdje si svaki dan mogao ostati vanka do pet šest sahata ujutro. Uvijek bi bio netko u prvim redovima za šankom i ginuo za domovinu, neki veseli povratnik iz zemalja europske munije, neki zalutali penzioner, neka pijana maloumna maloljetnica otkinuta s rđavog tatinog lanca, neki lokalni pijanac u svom šestom elementu, uvijek netko jebote.

E onda sam se razbolio, liječio sam gripu viskijem dva dana, treći dan sam ju liječio Rumom i nekako sam se riješio kurve gripozne. Taman kad sam trebao otići za Zagreb i riješiti tonu stvari te vidjeti još tonu ljudi, razbolim se ko budala – užas. Pošto nisam nikud mogao, odlučismo snimiti lajv demo(n) Portmana, ni manje ni više nego u mojoj sobi. Dva dana smo se drkali i uspjeli su dečki snimit 6 stvari, stvari su instrumentalne i legendarne, zadovoljni su snimkom, ja baš i nisam u biti, moglo je i bolje …
Premalena je to soba za tu količinu buke da se snimi lajv kak spada, one Kuksove činele su preglasne za moju sobu – ali lajv je snimljen, treba izrezat stvari i to malo oblikovat i ko beba. Trebali su snimat lajv u lokalnoj dvorani, ali moj retardirani mozak nije računao na faktor zajbane hladnoće i nemogućnost bitka u toj ledenoj dvorani tijekom zime, doh! Kako god, bilo je zabavno dva dana zajebavati se uz dobru mjuzu i budalakanje.

Povratak u Beč

(Uthovar lajv, dvicak, bez basa…)

Posljednji vikend je bio čisto paničarenje, kurca nisam napravio od svega planiranog i sad su se brojali sati do odlaska nazad u Beč. Nervozu sam varao rundama viskija, vrijeme sam razvlačio rundama viskija, sve gurao u zadnji dan i nadao se čudu da će zadovoljavajuća količina kubičnih centimetara viskija polomiti prostorno-vremenski kontinuum i kroz njegovu pukotinu provući i mene i obveze koje sam imao za vratom te ih učiniti riješenima, sutra – ali malo sutra (kako bi rekao Dule svojoj vuni iz “Vratiće se rode” kad Pikac testira hors).
U busu sam pročitao skoro cijelu knjigu Henrya Rollinsa “Upadaj u kombi” – u kojoj agresivni Henrać donosi sve svoje dnevničke zapise u razdoblju divljanja u Black Flagu i opisuje svoje depresije tako slične mojima da to nije normalno. Ima pravo majstor,

“život ne dolazi s upustvom za upotrebu”

, ne dolaze niti žene pa ih ipak rabim – na neke bih ipak nalijepio naljepnicu “Srce lomljivo”, “Ne diraj ni štapom”, “Zarazno”, “Oprez, emo u duši, neće da puši”, “Bivši ide u paketu s ovom pičkom”, “Osjećaj za ritam i sluh kupiti posebno”, “Moždane baterije nisu uključene” itd …

Dolazak u Beč sam zatefterio jednom dobrom pljugom, Big Macom i nekom žestom nepoznatog porijekla i još nepoznatijih sastojaka koju sam našao u cimerovom oronulom baru. Još malo curim, ali se osjećam puno bolje, došao sam ujutro na posao i spojio se na ovo govno od Interneta, rekao mu “Dabar Dan Internete”, a on mi je rekao “You’re now connected to the Internet at 1.5 Mbps”…

Internet još uvijek smrdi…

I ako se spektakl dešavao relativno blizu mene (na nekih 200tak km) morao sam da ga in-live otpratim na TVu, u popodnevnoj pauzi za ručak :) I pored toga, kao ljubitelj velikih brzina, osećaj je bio sjajan! Zvuk i prašina koji ostavlja iza sebe su zaista impresivni. Ovaj video je samo deo kada TGV postiže rekord, celu TV reportažu možete pogledati ovde, a na web sajtu koju je SNCF specijalno podigao za ovaj događaj imate i video na engleskom.

Jedini voz koji ide brže od ovoga je japanski Maglev koji je 2003. postigao neverovatnih 583 km/h!! Mada francuski inženjeri iz ALSTOM-a navode da ove dve tehnologije nisu komparativne. Maglev je voz koji lebdi na “elektro-magnetskom jastuku” dok je TGV “klasičan voz sa šinama”. Kao drugi argument navode i da je TGV voz spreman “za velike mase” dok je Maglev samo jedan proizvod iz labarotorije..

Sa strane to inženjersko prepucavanje :), meni je jako drago što ću od 10. juna biti od Pariza udaljen samo 2,5 sata i pored 500km razdaljine. Naime od tog dana kreće sa funkcionisanjem linija Paris-Strasbourg, koja će u sledećih par godina biti produžena sve do Minhena, a do 2010te i do Budimpešte. Na žalost iz ekonomskih razloga (potrošnja električne energije – cena karte) TGV će se u komercijali “klackati samo” 320 km/h..

Prvi put sam se TGV-om vozio pre par godina na liniji Paris-Brest i zaista sam bio imresioniran, kako brzinom tako i udobnošću i uopšte izuzetno visokim nivoom usluge koju dobijate u ovim vozovima. Ceo kvalitet usluge u stvari može da se ladno poredi sa kvalitetom u avio transportu. Po meni je čak i kvalitetniji kada uzmemo u obzir komfor koji se dobija slobodnim kretanjem do izuzetnog bara :) Naravno i sa samom cenom koja je malo niža od avio transporta.. Živeo 10. juni !! :))

Zaista sam se iznervirao danas u vezi jebenog avio prevoznika JAT. Radi se naime o tome da sam pre 10tak dana hteo da rezervišem avionsku kartu za kćerku na relaciji Beograd-Štutgart. O smrdljivom interface-u na koji naletite kada otvorite sajt ne bih ovaj put. Ali o sistemu rezervacije karata hoću.

Elem, odem na govno od sajta i uredno popunim podatke o željenom letu, kliknem na sledeći korak i tu me njihov “sjajan sistem” obavesti da imam sreće i da za povratnu kartu Beograd-Štutgart-Beograd sa datumom polaska 24.12.2006 i datumom povratka 11.01.2007 treba da odvojim 14.597 CSD.

Rekoh SJAJNO! Međutim, tu problemi počinju… krenem dalje sa kupovinom i tu mi ono gore pomenuto govno sajt traži podatke od putnika i brojeve moje kreditne kartice. Opet ja strpljivo sve popunim i kliknem na plaćanje. Kad ono.. smrdljivi sajt/JAT mi saopšti da ne može trenutno da obradi moje podatke (možda zbog poznate pauze za kafu koja se na našim prostorima dosta praktikuje) i da pokušam kasnije. Ili da kontaktiram administratora (nemam pametnija posla nego da se jurim sa vucibatinom koja je isprogramila ovo sranje)

Ali isto tako mi kaže da imam sreće i da je karta rezervisana i da imam četiri dana da je podignem u ekspozituri koju odaberem. Tu ti ja napravim screen-shot te potvrde, čisto da se nađe (naravno krijem podatke klinke neću da je majmuni još maltretiraju)

Dobro rek’o, nema veze, nazovem kevu preko Skype-a koja živi u Srbiji i zamolim je da nazove Call Centar (+381 11 3112 123) lopovske kompanije i da oni potvrde rezervaciju. Uradi ona to i kaže mi sve je sređeno, sutra će svratiti do poslovnice bedačke kompanije i da preuzme kartu.

Međutim poslovanje na balkanu se tu ne završava, moramo mi da pokažemo da znamo mnogo stvari koje tek svet treba da nauči. Elem, keva sutra svraća do poslovnice i nasmešeno (znam je :-) kaže ime i prezime na rezervaciji i sprema novčanik. Službenica isto tako nasmešeno kaže nema problema i da konačna cena iznosi 280 € !!!

Tu moja mama promeni izraz na licu i krene verbalni obračun koji traje izvesno vreme gde službenica pokušava mojoj izbezumljenoj majci da objasni da i pored moje rezervacije na netu i poziva na jebeni Call Centar, rezervacija NE POSTOJI i da mora da se otvori za 280€ !! Naravno majka mi je u tim situacijama nezaustavljiva i poziva se pretpostavljeni u Beogradu, koji kaže da je istina da su ovih dana imali “MANJI problem na sajtu smrdljive kompanije” koji je u među vremenu ispravljen (što je još jedna laž jer i trenutno -11.12.2006 u 18h ne radi). Isto tako ljubazno se izvinjava i ponavlja cifru o 280€. Naravno majka nastavlja da se bori kao i svaka majka :)) I posle nekog vremena iscrpljene službenice kažu da možda može i za 220€ !!

Stvarno ne znam šta joj bi i tu se moja majka zaustavi i pristane, izvadi 220€ i plati. E sad posle ove priče zar se ne slažete sa mnom da JEBENI JAT LOPOVSKA KOMPANIJA ??

*****
Edit:
Ovo mora da dodam. Opet malopre odem na njihov sajt da im pošaljem mail sa linkom prema ovom članku da ih pozdravim :) Na delu “Kontakt” imate uredno napisan mail za kontakt info@jat.com bez ikakvog formulara. Ok pa makar to rekoh. Napišem mail i pošaljem i posle 1 minuta dobijem odgovor :))

This is an automatically generated Delivery Status Notification

Delivery to the following recipient failed permanently:

info@jat.com

Technical details of permanent failure:
PERM_FAILURE: SMTP Error (state 9): 550 5.1.1 unknown or illegal alias: info@jat.com

Strašno…. baš me interesuje koliko je para poresnih obveznika bačeno na ovo govno, kao i čijih je ruku delo ovaj tehnološki vrhunac od sajta ?? (sada sam video i umetnike što ga napraviše :))

Priča je sledeća:

“Nalaziš se u pariskom metrou, sretne ti se pogled sa devojkom za koju pomisliš da bih mogao sa njom provesti ostatak svog života. Počne da te obuzima neka čudna vrućina. Ona se zacrvenela i gleda te ne trepčući… Razmišljaš da joj priđeš, ali su ti noge prikovane za pod metroa.. I onda ta prokleta stanica. Metro staje, ona ti upućuje još jednom prodoran pogled i istrčava iz njega. Tebi se vrti u glavi i razmišljaš da izađeš za njom.. ali kasno, čuješ zvučni signal i vrata se zatvaruju.. Znaš da su šanse da je ponovo sretnes u jednom više milionskom gradu ravne nuli…Sranje, dan je loše počeo…”

Ovakve scene se dešavaju dosta često u velikim gradovima. A ako vam se to desi u Parizu šanse da osobu iz metroa pronađete su vam povećane pošto je od skoro On-line novi sajt PARIBULLE.com

Dosta pregledno urađen sa izlistanim oglasima po linijama metroa. Nema još uvek jako puno posetilaca što je i normalno sa obzirom da postoji tek možda oko nedelju dana. Sve u svemu, ideja mi se jako dopala kao i realizacija. Ekipi ostaje još da urade jedan dobar BUZZ.

Uslovi su :

Hello my name is Keiko and I live in Tokyo in Japan. I have a nice apartment in Ochanomizu and you are welcome to stay with me if you are UNDER 35 and YOU ARE NICE LOOKING and YOU ARE WHITE. You can save your hotel cost (a lot in Tokyo!) and we can have fun! – but ONLY if you are a white guy. I do not want asian men, sorry.

A ako nisi samac i ne znaš šta da radiš sa devojkom suprugom najbolje da kontaktiraš Keiko preko njenog web site-a. Možda nađete neko rešenje ;-) Ona u vezi toga kaže sledeće:

Guess what? A couple (man and woman) asked to be with me !. I want to be with the man and I want to watch a man and woman but I don’t want to be with a woman. maybe one day. Who knows?!

Mada ima još momenata gde me “oborila sa nogu”. Recimo ovde…

What do I get??
I can have some fun sex with Europen, and American guys… what I love – they are very sexy and yummy! – Japanese men are pigs. Also, I want to practise my English with you, please

Pa ništa onda, vidimo se u Tokyo-u. Kod Keiko na crnom čaju ;-))