Kad putovanje guzi mirovanje

Putujem ja, oooo da, itekako putujem, putujem već godinama, od zdrave pameti prema razdoru uma i nedostatku razuma. Putovanja su stanja umne i tjelesne inkonzistencije, stanja koja opravdavaju greške, fulanja fudbala a ponekad i cijelog stadiona skup s pijanom publikom.
Možda zato volim putovati.

Znajući da sam nigdje, znajući da ću ipak na kraju krajeva negdje stići, manje je bitno za koliko i gdje uopće. Bitno je da s vremena na vrijeme malo proputujem. Na dužim putovanjima najviše volim gledati ljude i spodobe oko sebe, ne želim puno ili uopće ostvariti bilo kakav kontakt s njima, zanimljiviji su mi ovako. Oh Bože koliko samo puta prozborih i došlo mi da si ovaj pogani jezik otkinem hrđavim kliještima i bacim ga susjedovim svinjama umjesto napoja! Na putovanjima se osjećam poput duha, nemirnog duha, nemoćnog u ovome svijetu, pasivnog gledatelja – valjda ljudi upadnu u to stanje uma i kad su pred onom debilnom telkom koju gledaju svaki jebeni bogovetni dan u svojim domovima ispijajući neku jeftinu i mlaku pivu iz vječno rastućih trgovačkih lanaca koji pružaju jeftinu alternativu originalnim proizvodima, ofarbanim u jebeno zeleno i kurvinski crveno…

Zamisli se kako na stolu imaš Konzum pivo, Konzum meso, Konzum salvete, Konzum čačkalice, Konzum salatu, Konzum kruh, pored tebe sjedi Konzum žena (jeftina, al ide jebiga) i dok slinite po starom mesu vi buljite u Konzum televizor koji naravno ne posjeduje cijeli RGB spektar nego stvara surealno bolesnu sliku od samo dvije temeljne boje, jebene zelene i kurvinski crvene … Koji užas…Dok putuješ jednostavno ne možes upasti u to stanje monotonije, uniformnosti i učmalosti – putuješ jebiga, sve se mijenja oko tebe, ovisno o brzini kojom putuješ, ali se naposlijetku ipak mijenja. Najžešći mi je onaj trenutak kad odlazim iz rodnog mi sela – ma kakav kurac speed, kakve droge, osjećam se ko da u gujsci imadem dva mlazna motora od kvintilijun ždrebaca mladih i ko da me sam vrag nosi naprijed – a u biti sam u jebenom busu ili autu, cmoljim jadnih stotinjak kilometara na sahat i od inercije ne osjetim niti “i”. Ali zabrijem si da je trip i pojačam malo mjuzu u skrpanim sluškama, otvorim pivo ako se ima i predam svoj život nekom tamo anonimnom vozaču u ruke, “Ma vozi Miško”.

Putovanje je samo po sebi nepobitan napredak, nema apsolutno veze kamo putujem, svaki prevaljen put od točke A do točke B je neka vrst postignuća. U krajnjem slučaju postignem to da mi nedostaju neki ljudi, ponekad i neke žene svojedobno, ali to samo zbog karanja – mentalno sam osakaćen još kao vrlo mlad pa na toj razini baš i ne patim. Svaki dolazak u nepoznato otkriva more opcija da uradiš sa sobom neki kurac, da budeš nešto drugo, da popraviš nešto što negdje dalje nisi mogao. I naravno to se ne desi, skužiš da nije nitko doputovao s tobom, čemu neke jebene promjene onda ako ih nitko neće primjetiti? Imaš novi set ljudi koji će tolerirati tvoje pogreške, ponašanje i podnositi te neko izvjesno vrijeme – tako isto i ti njih.I kad lanci ljubaznosti počnu pucati, ti lagano skupiš svoje prnje u torbu, torbu baciš na rame i kreneš na prvi zapišani peron ranom zorom dok vrapci kašlju tvoj katran. I opet putuješ i opet malo pojačaš mjuzu i kažeš sam sebi “e sad je stvarno vrijeme za promjene, pa do kurca!” – pogledaš u svoj poluproziran odraz na prljavom staklu koji se miješa s horizontalno podivljalom pozadinom novih pejzaža i malo se nasmiješ samo da vidiš el još uvijek znaš kako se to radi.

Uskoro odraz u tom istom prokletom staklu postane prestvaran, pejzaže zamijeni krvava noć i skužiš da te vlastiti odraz pažljivo promatra i gorko kori, ne smije se uopće, tamna pozadina mu je progutala oči i ispunila duplje mrakom, količina strahopoštovanja koju ulijeva je nemjerljiva raspoloživim uređajima.Skužiš da bježiš, da se bojiš, da putovanje neće trajati vječno i da će ti kad tad karta za život prestati biti važeća. Doći će kondukter u crnoj halji i probušiti ti na njoj ogromnu rupu, istjerati te iz ovog veselog vagona i poslati ravno u ništavilo, samog.E jebo te put, putovnica i putovanje, slijedeći put nikako ne sjedim do prozora, nema šanse.

Rubrika “NE KUŽIM”

Stvarno ne kužim ljude koji ne vole putovati. Kako to da netko ne voli putovati? � to smatramo putovanjem? Zar bi definicija putovanja bila napuštanje mjesta prebivališta ili je čak i odlazak u frižider po još jedno pivo u biti jedno malo mikro putovanje? � to ako po pivo krene naduvani mrav?

I ekskluzivno za blogowski.eu – sneak preview video sa snimanja novog spota od “Usud”-a kojemu sam prisustvovao ovaj vikenad, pjesma je sasvim prikladna za ovaj post i tu joj je mjesto …

Usud – Bearers Of Truth