Petarda u crkvi

Sinoć sam odgledao “Resident Evil – Extinction” i “Saw IV”, u prvom filmu su mi se najviše svidjeli kerovi bez kože, a u četvrtoj pili ona autopsija na početku. Poslije toga sam na preporuku skinuo i pogledao legendaran pornić “Porn Of The Dead” od Rob Rottena i oduševio se soundtrackom više nego karanjem – u biti zato je preporuka i pala, taj Rotten je bolestan:)

MacBook Air

Keynote od Steve Poslovođe sam lagano izignorirao, Mac Air mi izgleda dovoljno sexy da bi se na njemu mogao još koji milijunčić zaradit, sve ostalo su u biti stare vijesti i ništa spektakularno zbog čega bih ja trebao refreshati neku stranicu svakih pet vražjih minuta narednih par sati. Hvala erektiranom kurcu pa Stevo nije spomenuo subnotebook, koji je debil samo izmislio taj pojam… Dovoljno je debilno to da se svi uhvatiše tih dimenzija Air-a, a svi nešto kao gutaju činjenice da je procesor “slabašan”, baterija živa sahranjena u tijelu notebooka, hard disk pati od kompleksa manje vrijednosti – pa ne bi to uzo taman da je đaba, moj MacBook Pro ove zračne šampione jede za doručak bez kruva, a i volim ćoškaste laptope!
Evidentno je da me pere krvava migrena još od sinoć, sad ću baš ovakav nadrkan pisati post i to samo zato jer čekam pilseve iz apoteke da gutnem par pa da mogu koliko-toliko normalno funkcionirati danas.

Odgledah i novu epizodu eMisije (#24) danas ujutro, pričaju ona dva kera o kolaboracijskim blogovima i osvrću se malo na prošlu godinu – nazvan sam i seljačinom, slatko:) Povodcem toga moram priznati da sam očekivao više video materijala na domaćem webu prošle godine – očito da sam se zajebo, stvari se zakompliciraju valjda kad se moraš ostavit tipkovnice pa tam neš snimat, pa rezat, pa namještat, pa pričat… Da nisam toliko ružan – garant bi imo neki prekul videocast. Moj glas me iritira, moja sama 2D pojava me snebiva, razmišljam o nekoj bolesnoj maski, jebiga – nemoš se rodit i lijep i velikog kurca, a ja se nisam rodio lijep, derfor…

Domaćinstvo

Nego,
snalazim se polako tu kod Peđe, iako osjećam da moji postovi ovdje zvuče ko petarde u crkvi (pazi komentar od Mastermindice koji je došao u vrijeme pisanja ovog posta – čita mi misli biće!), ovo mi dođe kao kad odeš kod kolegice na kavu i sjediš u njenom nesređenom IKEA dnevnom boravku, mlaka turska kava na stolu, dve jeftine pljuge izgaraju u polupunoj pepeljari i ti kroz nosnice ispuštaš dim te u isto vrijeme skidaš cijeli kamenolom s leđa, “izlaziš iz babinog ormara” i priznaješ joj da bi ju poševio zguza dok kuva nedeljni ručak samo u pregači, i to onoj koja ima izvezene dane tjedna krasopisom odmah iznad vintage zadihane kuharice s masnom kutlačom u ruci. Takva se tenzija razvija ovdje kad pišem novi post.

Pitam se zar pretjerujem, koje su to granice ukusa a da ih nisam već prije ignorirao, koja doza moje pisane gluposti u miligramima daje najbolje rezultate kad je administrirana oralno, a tek analno?

Ali obično kolegica iz gore opisanog dnevnog boravka pristane na nemoralnu ponudu, otrči plaho u kuhinju, svuče se na hladnim KIO pločicama i nabaci novu pregaču, naguzi se i krene pravit veselo sarmu pogledavajuć preko ramena kad će desant na njeno guzno bojište otpočet. Pa tak i ja, vrlo brzo zaboravim gdje pišem i zašto pišem, znam samo da mi se neki kurac piše jer nisam dugo pa krenem pisat post u mojoj vlastitoj cyber pregači, a vi me guzite u komentarima.

Znaci prepoznavanja

- Doma sam se u nekoliko navrata baš osjećao eksponirano i golišavo nekak previše – zamisli – dođe neki klinac do tebe u sred ničega i kaže ti da je samo htio pozdravit i upoznat se s tobom – pa onako ovlaš i usput postavi jedno dvadesetak rafalnih pitanja u stilu “a što misliš o ovom ili onom servisu?”, “esi stvarno ševio onu splićanku?”, “pa pošto je gram bijelog u Beču?”.

Eeeej, pa čekaj malo! Pa ja nisam stigao upamtiti ni tvoje ime jebote, nije da sam se baš nešto i trudio, ne znam tko si spodobo gnjusna. Plaćeno pivo si zadrži i zabij si ga u šule pa triput snažno promućkaj prije upotrebe jebote. Namještanje umjetnog smajla blago retardiranog pavijana traje desetak sekundi, izgovaranje nasilno-srdačne rečenice kroz zube traje puno kraće – “Ej, aj nemam sad baš vremena, aj neki drugi put, popi i ti nešt, aj živio!”.
- Tog trena se osjećam gol, gol ko od majke rođen. Osjećam nenadoknadivu prednost koju ima on, netko tko je pročitao makar dio onog sranja što sam napisao zadnjih par godina. Osjećam se kao da sam gol utrčao na stadion i svi navijaju ekstatično za mene da povučem lajnu sa centra igrališta pa da otpjevam “All Our Fans Are Gay” od Anal Cunt i s kurca lansiram novčić, glava il pismo – da se zna čija je jebena lopta. Ma dođe mi da se vratim nazad na onu kolegicu u kuhinji jer sarma samo što nije spremna. Smeta me biti prepoznat, čak se ne volim niti upoznavati više, zato sam provodio vrijeme u birtiji u kojoj me ionako svi već znaju. Nikad ne bih volio biti poznat, ne bih volio biti zvijezda ili neki medijski kurac – brijem da to stvarno može uništiti depresivnog čovjeka poput mene, valjda je logično riješenje od sebe stvoriti instituciju, depersonalizirati se, udaljiti se na neki način, ali da priča ostane koliko toliko ista. Da se ošišam i da si ugradim kockaste sise? Uživam u uzburkanom i toplom Beču, vjerojatnost da ću sresti nekog tko me zna je nevjerojatno malena, manja od mase mog karaktera kad bi ga nekak stavio na neku vagu. Kad to čovjek postane previše poznat? Stvar osobne percepcije? Brijem da je.

Rubrika “NE KUŽIM”

Ne kužim ženske koje čak i za vrijeme divlje ševe pokušavaju prikriti dijelove svog tijela, drže uvučen stomak ili pridižu sise rukama. Promašene li poante čitave naše ševe ako i gola misliš obući neku lažnu tjelesnu figuru uvijajući se u unaprijed naučene poze i sakrivajući tebi ružne detalje. Ne kužim…