Dobar dan, el to Internet?

Tako nekako bih mogao najkraće sumirati moje odsustvo ovih mjesec dana, bez bakrene žice i bez kompjuktora, nije mi falilo apsolutno ništa.

Retrotrip i ZG

(Gablovi)

Slovenski drot mi je sumnjičavo pregledao putovnicu i drsko ju silovo polusuhim pečatom, opizdio je muhur posred stare engleske tranzitne vize, štede tintu kurve, prošao sam do prostora gdje bus staje i izvadio jedan duvan da zapalim onako prpošno protiv zakona, jebeš 200 eura i evropu i sve.
Stružem svoju lijevu jeftinu Vans-icu od ivičnjak i skidam s njenog đona slovensku kišnicu te si mislim kako imaginarne granice utječu na ovaj moj mozak da se počne prebacivati u neki drugi mod rada, onaj zajbani. Pažljivo slažem bolesne rečenice u moždanu arhivu, one koje najčešće ne napišem u nekom postu, čudim se rezultatima, čudim se sebi najviše.
Mučnine su nestale napokon, ostavljanje jebenog kokaina je najbolja stvar koja mi se dogodila prošle godine, uz još neka ostavljanja, evidentno je da moj sjebani organizam baš i nije najbolje podnosio bijelo pa se bunio kad god bih unio malo veću količinu hrane u svoje tjelešce ili nedaj Bože veću količinu arkohola – povraćanje neminovno. Ali sad je sve ko beba, ko dve bebe, opet bez problema riješim litru Jack Danielsa i veselo fićukam neku stvar od Natali Pizdar unazad dok načinjem drugu. Ovi praznici su počeli tamo krajem 12-og mjeseca u ZG, prvo je Filip odradio tetoviranje moje kompletne desnice ruke, jebo sam mu majku jedno petstopet s crtom puta, ali crte smo izvukli i zadovoljan sam rezultatom. Obišli smo “Dobar Zvuk”, jebeš birtiju u kojoj nakon 01:00 nemoš dobit ni hladne vode na šanku. Svi kosijaneri se sele i migriraju na kioske koji rade duže nego jebeni bircevi i tamo se troši arkohol. Fićo i ja smo čekali u redu za svendič i slučajno se povela neka priča o karanju, u to se okrenuo Ervin Baučić (onaj pjevač kosijaner dobrog glasa i stasa) i uključio se žestoko u raspravu o metodama karambe pa veli

“Ja svoju žensku prvo karam normalno pa onda malo u pičku”

– raščetvorio sam se napola od smijeha i suza … Koji lud leeeek …
Zagrebački boravak su mi uglavnom činili ugodnim dragi mi prijatelji iz još dražih mi ZG bendova, njihove gostoljubivosti i jednostavnosti mi nikad nije dosta. Boravak u ZG sam zapečatio odlaskom na cugu s Mrakom, nakon kraćeg lutanja po Importanne-u smo našli neki podzemni kafić pa smo čakulali o autima, sajtovima i ljutim poslovnim podvizima. Ono što me uvijek veseli kad se nalazim s njim je nepobitna činjenica da u stvarnom zivotu nas dvoje nikada ne bi razmijenili niti riječ. Cyber povezani na neki uvrnut način uvijek nađemo neku temu za razgovor i naši argumenti izneseni u raspravi znaju biti toliko oprečni da je pravo osvježenje pričati s nekim tko ti ne klima potvrdno glavom cijelo vrijeme poput klona.

Simin osjećaj za militantni stajling

(Zoka i ja)

Ja sam bio na gasu, gladan i umoran od zagrebačkih brijačina, on je morao na ručkanje i rastadosmo se pred željezničkim kolodvorom. Blažena samoća mi dugo nije drugovala, na samom ulazu u željeznički sam naletio na Simu, Simo je lik koji radi u Lisinskom na ulazu ili nešto tako – iz mog je mjesta i legenda je na par ovozemaljskih nivoa i još par vanzemaljskih, al to vam nisam kao reko. Putovanje smo naravno započeli otrovladnim pivom u restoran-kolima bez grijanja i ispitivali jedan drugoga za poznanike dok je izbacivač iz Valpova (koji radi ponekad u Močvari i navodno me se sjeća) uporno ulijetao sa spikama o motorima i jebanju na motorima, boooring. Highlight Siminih doživljaja iz prošle godine mi je kad je ispričao kako je malo više popio pa je krenio s posla bez dokumenata doma, svinje su ga zaustavile i pokušale legitimirati, neuspjeli pokušaj legitimiranja su okončali privođenjem u plavu stanicu što je Simu zericu iziritiralo. U svom alkoholnom predmortem deliriju je dohvatio jednog murjaka za rukav uniforme, cimnio ga i rekao rezignirano:

“El ti zna mama da se ovako oblačiš?”

– provokacija je uzrokovala daljnje zaoštravanje ljudskomurjačkih odnosa i samo zahvaljujući sreći se uspio izvući iz sranja. Jedini bed je taj što više neće moći gablecovat u toj murjačkoj kantini i u tom susjedstvu za deset kuna.

Božić, Nova Godina i to…

(Portman u procesu grabljenja)

Doček NG je bio i više nego legendaran, zakupili smo birtiju, ufurali svu moguću glazbenu opremu unutra i svirali cijelu noć za nekih dvadesetak ljudi. Dva benda (Portman, Uthovar) su bila i više nego dovoljna da se ekipa ludo zabavi i da se doček otegne do 10:30 ujutro i da se popije sva piva koja je bila na raspolaganju. Živa svirka za najbliže prijatelje i ekipu je bila pun pogodak, jedan od najjebenijih dočeka koje sam preživio. Cholle i Simo su plesali s polomljenom vješalicom, Tantola i Maja su izvodili stagediving sa bas pojačala, ostali nisu bili ništa bolji. For d rekord moram jebat milu majku nekom ko se uspio ispovraćat u umivaonik. Slika i klipova ima mali zilijun, neke finte ću na spejsaru puknit samo kad malo dođem k sebi.

Prajsles priče

Svo to vrijeme računalo praktički nisam dirao, mjuzu sam uglavnom grabio sa vanjskog diska ili direkt sa ajpoda, doma sam stvarno provodio vrlo malo vremena. Doista sam mislio da ću se zatvoriti u svoja plava četiri zida i deprimirano proučavati paukove mreže po ćoškovima, no ignoriranje mobilnog telefona i Interneta je bilo sasvim dovoljno da mi raspoloženje raste eksponencijalno svakim danom. Znao sam zabiti slušalice u uveta i uz neki moćan stoner bend šetkarati po selu po onoj najvećoj zimi. Uživao sam u malim razgovorima sa suseljanima, pričao sam o smjesi za kulen, o nevjernim i vjernim ženama, o dijelovima za kamione, o svinjskim farmama, o trulim svatovima, o vikendicama i pečenoj cigli i svježem kruhu. Isprazne i trivijalne teme su mi liječile mozak na neki čudan nacin, osjećao sam se kao da mi se mozak rebootao i da radi na neki nov način. Nisam već više od dvije godine ovako dugo bio doma i bez posla, nije mi se ni sviralo, nije mi se ni jebalo, nije mi se ni drogiralo, samo mi se pilo i visilo sa opskurnim makrolokalnim slavonskim legendama. Ipak, prajsles je zapaliti frulu sa 62-godišnjakom koji u životu droge vidio nije, prajsles je bilo gledati Debelog koji pije s tobom cijelo veče i onda se sruši sa šanka u slovmoušnu te izjavi

“Mozak go home, Debeli stays here”.

Bilo je prajsles roštiljati kobasice i slaninu neovlašteno u tuđem vinogradu koji je nekoć davno pripadao Debelom i piti domaće vino uz � uletova prepričavanja kojekakvih dogodovština na njemu specifičan način. Poput ove:

Guza s puškom

Guza (A.K.A Pop) živi pored naše lokalne frizerke koja je u mlađim danima stvarno bila komad, ali to je sad žena u godinama (Debeli bi reko da ima četrdesetpetak godina). Jedno ljeto je tako frizerka izazivala masovni rak kože na terasi iza kuće a Guza je htio malo bolje proučiti njene zamamne obline. U nedostatku adekvatne opreme za špijuniranje, uzeo je svoju lovačku pušku na kojoj je namontirana zajbana optika te kroz nju promatrao seksi komšinicu. Sve je bilo OK dok komšinica nije skužila svog susjeda kako drži uperenu pušku u nju te vrisnula i digla ruke u zrak uz vjerojatno međunožno mikromokrenje. Kažu da ju je Guza izbjegavao cijelo ljeto, baš me zanima kako je to izgledalo.

Bježanje

Prajsles je bio i moj samotnjački izlet u planine iznad Orahovice.
Napunio sam iPod, uzeo pol boce Ruma, vreću za spavanje i dobro se obukao, autom sam se odvezao sve do tromeđe i dalje krenuo pješke. Našao sam prejebeno mjesto gdje puca pogled sve do Mađarske, vide se sva malena mjesta od Čačinaca do Našica, prebolesno za vrijeme zime. Snijeg je lagano padao a ja sam se sklupčao u svoju vreću, sjeo u duboki snijeg i proveo dobrih pet sati u snijegu gledajući kako pada na mene i oko mene. Rum je održavao moju radnu temperaturu i moždane funkcije taman na nivou zimskog sna nekog zajbanog medvjeda. Sjedio sam u tom snijegu i preslagivao kockice sjećanja po glavi, neke izbacivao jer su bile izlizane i već viđene, dvolične, trolične, tragikomične i lažne. Neke sam ispolirao i uredno ih zamotao u celofan sazdan od ugode i sreće, neke sam bacio tako daleko da mislim da su završile u Mađarskoj i ubile tri nevina mađara koji su na Dravi čekali soma kapitalca. Došao sam kući preporođen, smrznut do kosti, ali tako svijež i mentalno čist da sam se sam sebi gadio kako sam strejt.

Pogrešan auto

Prajsles je bila i situacija s nekom ženskom iz Orahovice koja mi je uletila u auto dok sam čekao u redu za ponoćni rekbu. Vraćamo se u auto, tri bureka i ja, a u autu mi sjedi komad dobre žene na zadnjem sjedalu, odokativnih dvajtri godine, pogledam ju i pitam “Kuda?” – kaže ona mrtva pijana,

“Pa vozi me kuć jebote!”.

Stoperka očito, ionako sam išao prema dolje pa sam mislio da ide do raskršća i to je to. Dođosmo do raskršća i ja kažem

“Eo, to ti je to! Ja idem desno sad.”

– nagne se ona prema prednjim sjedalima, pogleda me pijano razrokim buljilicama razmazanim od najjeftinije maskare iz DM-a i kaže

“Jebote pa ti nisi Tomo, jebote ja zabrijala!!?!”

– zamolila me da ju vratim nazad u centar jer je sjela u pogrešan auto misleći da je sjela kod svog dečka u auto. Burek mi se malo ohladio, ali njen zbunjola pogled mi je krunisao tu večer:)

Ostaci godišnjeg

(Kompletna postava Uthovara, fajnali)

Kasne večernje sate sam koristio za ripanje starih videokazeta u digitalni format da se već jednom konačno mogu riješiti gomile kazetica bez imena i datuma. Pronašao sam neke uistinu legendarne snimke, od smiješnih porno uradaka do kojekakvih partija snimljenih tako davno da još imadem kratku kosu. Poslijepodnevne sate sam obično trošio u birtiji ili u Našicama. Našice su iznimno dosadan grad, uvijek bih se vraćao nazad u veselo selo gdje si svaki dan mogao ostati vanka do pet šest sahata ujutro. Uvijek bi bio netko u prvim redovima za šankom i ginuo za domovinu, neki veseli povratnik iz zemalja europske munije, neki zalutali penzioner, neka pijana maloumna maloljetnica otkinuta s rđavog tatinog lanca, neki lokalni pijanac u svom šestom elementu, uvijek netko jebote.

E onda sam se razbolio, liječio sam gripu viskijem dva dana, treći dan sam ju liječio Rumom i nekako sam se riješio kurve gripozne. Taman kad sam trebao otići za Zagreb i riješiti tonu stvari te vidjeti još tonu ljudi, razbolim se ko budala – užas. Pošto nisam nikud mogao, odlučismo snimiti lajv demo(n) Portmana, ni manje ni više nego u mojoj sobi. Dva dana smo se drkali i uspjeli su dečki snimit 6 stvari, stvari su instrumentalne i legendarne, zadovoljni su snimkom, ja baš i nisam u biti, moglo je i bolje …
Premalena je to soba za tu količinu buke da se snimi lajv kak spada, one Kuksove činele su preglasne za moju sobu – ali lajv je snimljen, treba izrezat stvari i to malo oblikovat i ko beba. Trebali su snimat lajv u lokalnoj dvorani, ali moj retardirani mozak nije računao na faktor zajbane hladnoće i nemogućnost bitka u toj ledenoj dvorani tijekom zime, doh! Kako god, bilo je zabavno dva dana zajebavati se uz dobru mjuzu i budalakanje.

Povratak u Beč

(Uthovar lajv, dvicak, bez basa…)

Posljednji vikend je bio čisto paničarenje, kurca nisam napravio od svega planiranog i sad su se brojali sati do odlaska nazad u Beč. Nervozu sam varao rundama viskija, vrijeme sam razvlačio rundama viskija, sve gurao u zadnji dan i nadao se čudu da će zadovoljavajuća količina kubičnih centimetara viskija polomiti prostorno-vremenski kontinuum i kroz njegovu pukotinu provući i mene i obveze koje sam imao za vratom te ih učiniti riješenima, sutra – ali malo sutra (kako bi rekao Dule svojoj vuni iz “Vratiće se rode” kad Pikac testira hors).
U busu sam pročitao skoro cijelu knjigu Henrya Rollinsa “Upadaj u kombi” – u kojoj agresivni Henrać donosi sve svoje dnevničke zapise u razdoblju divljanja u Black Flagu i opisuje svoje depresije tako slične mojima da to nije normalno. Ima pravo majstor,

“život ne dolazi s upustvom za upotrebu”

, ne dolaze niti žene pa ih ipak rabim – na neke bih ipak nalijepio naljepnicu “Srce lomljivo”, “Ne diraj ni štapom”, “Zarazno”, “Oprez, emo u duši, neće da puši”, “Bivši ide u paketu s ovom pičkom”, “Osjećaj za ritam i sluh kupiti posebno”, “Moždane baterije nisu uključene” itd …

Dolazak u Beč sam zatefterio jednom dobrom pljugom, Big Macom i nekom žestom nepoznatog porijekla i još nepoznatijih sastojaka koju sam našao u cimerovom oronulom baru. Još malo curim, ali se osjećam puno bolje, došao sam ujutro na posao i spojio se na ovo govno od Interneta, rekao mu “Dabar Dan Internete”, a on mi je rekao “You’re now connected to the Internet at 1.5 Mbps”…

Internet još uvijek smrdi…